Demokratska fronta

NATOČIŠ 50 LITARA GORIVA. OKO 20 KM ODE DRŽAVI. ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ZA TAJ NOVAC? Prije par mjeseci uputio sam zastupničko pitanje Federalnom ministarstvu finansija o tome koliko se novca kroz gorivo naplati od građana i gdje taj novac završava. Odgovor koji sam dobio pokazuje da je od početka 2023. do kraja aprila 2026. godine kroz akcize, putarine i druge naknade naplaćeno više od 4,3 milijarde KM, od čega čak 2,4 milijarde KM samo kroz dvije putarine. Ali iz tog odgovora i dalje nije jasno šta je za taj novac konkretno izgrađeno. Koliko je uloženo u nove ceste i autoceste? Koliko je otišlo na otplatu kredita, kamate i druge troškove? Kako građani mogu provjeriti gdje je završila marka koju su platili kroz putarinu? Na ta pitanja odgovora nema. Zbog toga sam danas uputio nova zastupnička pitanja. Tražim da nadležni javnosti pokažu: - koliko je kilometara novih cesta i autocesta izgrađeno od početka 2023. godine; - kolikoje prihoda od putarina zaista uloženo u njihovu izgradnju; - koliko je novca otišlo na otplatu kredita, kamate i druge troškove; - te kako građani mogu pratiti put novca koji su platili kroz putarine. Građani uredno plaćaju putarine svaki put kada natoče gorivo. Najmanje što imaju pravo očekivati jeste jasan odgovor – šta je za taj novac izgrađeno.

Doktori nam odlaze, zdravstveni sistem vapi za specijalistima, a istovremeno mladi ljekari koji su specijalizaciju završili u Evropskoj uniji mjesecima čekaju da im Federacija prizna ono što su već završili i položili. Zato sam Federalnom ministarstvu zdravstva uputio zastupničko pitanje. Ako Pravilnik propisuje da se rješenje mora donijeti u roku od 30 dana, onda 30 dana mora značiti 30 dana. Ne pola godine. Ne godinu. Ne “kad se komisija sastane”. Zatražio sam jasne odgovore: Koliko je zahtjeva zaprimljeno od 2015. godine, koliko ih je riješeno u roku, koliko ih još stoji u ladicama, zašto komisija ne zasjeda redovno i ko je odgovoran za kašnjenja? Ovo nije samo administrativno pitanje. Ovo je pitanje odnosa države prema mladim stručnim ljudima. Ne možemo se žaliti da nam nedostaje ljekara, a onda administrativno blokirati one koji žele raditi ovdje. Federacija BiH ne smije gubiti specijaliste zbog neorganizovanosti vlastite administracije.

Danas sam uputio zastupnička pitanja i inicijativu o izboru dvoje sudija Ustavnog suda BiH. Tražim hitne odgovore. Da li je tačno da pravnim ekspertima, stručnoj i akademskoj javnosti nije omogućeno prisustvo intervjuima s kandidatima? Ko je to odlučio? Po kojem osnovu? Postoje li snimci i zapisnici? Hoće li zastupnici dobiti kompletnu rang-listu, kriterije bodovanja, pojedinačne ocjene i obrazloženja? Ustav kaže da sudije Ustavnog suda BiH iz Federacije bira Predstavnički dom Parlamenta FBiH. Bira. Ne potvrđuje već pripremljen ishod. Ne ovjerava unaprijed suženu listu. Ne glasa po principu “uzmi ili ostavi”. Ako se za dvije pozicije zastupnicima dostave samo dva imena, onda to nije izbor. Zato sam zatražio da se postupak ne nastavlja dok zastupnici ne dobiju kompletnu dokumentaciju i dok se ne osigura stvarna mogućnost izbora. Ne smije nam se ponoviti slučaj Marin Vukoja: sužen izbor, pritisak, formalno glasanje i naknadno uvjeravanje javnosti da je sve bilo čisto. Reagujem sada - prije nego što se procedura zaključa, lista suzi, a zastupnici pretvore u dekor za potvrđivanje već pripremljene odluke. Ako Predstavnički dom bira, onda mora birati. Sve drugo je fingiranje izbora.

Danas sam podnio novu parlamentarnu inicijativu u vezi sa Zakonom o audiovizuelnim djelatnostima FBiH, koji sam uputio još prošle godine. Tražim nekoliko konkretnih stvari. Prvo, da Vlada FBiH odgovori šta se desilo s tim zakonom. Da li je razmatran? Ako jeste, u kojoj je fazi? Ako nije, zašto nije? Drugo, predlažem da se kultura i film više ne finansiraju ad hoc, od konkursa do konkursa, nego kroz stabilan budžetski mehanizam. Treće, tražim da se za javne potrebe u kulturi i audiovizuelnim djelatnostima planira najmanje 0,2% ukupnog Budžeta FBiH. Četvrto, tražim posebnu budžetsku liniju za domaću kinematografiju: razvoj projekata, produkciju, debitantski film, koprodukcije, distribuciju, promociju, festivale, edukaciju i zaštitu filmske baštine. Peto, tražim informaciju o radu i finansiranju Fondacije za kinematografiju FBiH u periodu 2023–2026. Poenta nije samo u tome da se izdvoji više novca. Poenta je da konačno postoji sistem: javni pozivi na vrijeme, jasni kriteriji, stručne komisije, transparentnost i odgovornost. Bh. film je jedna od rijetkih oblasti u kojoj smo stvarno bili svjetski. Ali ne može ozbiljna kinematografija opstati samo na talentu, entuzijazmu i snalaženju autora. Mora imati zakon. Mora imati budžet. Mora imati institucije. I mora imati ozbiljan sistem podrške.

Gašenje Željezare Zenica je politički zločin protiv radnika i države Danas sam uputio zastupnička pitanja Vladi Federacije BiH zbog gašenja integralne proizvodnje čelika u Željezari Zenica, koje počinje 22. aprila tj. - sutra! Ovo nije iznenađenje. Ovo je rezultat mjeseci ignorisanja problema. Uprava je upozoravala. Tražene su mjere. Bilo je vremena da se reaguje. Premijer Federacije Nermin Nikšić i federalni ministar energije, rudarstva i industrije Vedran Lakić imali su sve informacije i obavezu da djeluju. Nisu reagovali kako je situacija zahtijevala. Od sutra počinje gašenje pogona koji su decenijama nosili Zenicu. Oko 1.200 ljudi ostaje bez posla. Iza tih brojeva su porodice koje ostaju bez prihoda. To nije statistika. To je konkretna šteta. Zaštitne mjere nisu donesene. Odgovornost se prebacuje između nivoa vlasti. Reakcija dolazi kada je već kasno. Ovo je politička odgovornost vlasti koju danas u Federaciji čini Trojka. Zato sam tražio odgovore. Kada su znali. Šta su konkretno uradili. Zašto nisu reagovali na vrijeme. Šta planiraju sada kada se proizvodnja gasi. Zatražio sam i kompletnu dokumentaciju komunikacije između Vlade i uprave u posljednjih godinu dana. Javnost ima pravo da vidi da li je bilo pokušaja da se problem riješi ili je sve pušteno da propadne. Ovo nije samo pitanje jedne fabrike. Ovo je pitanje da li vlast uopšte ima namjeru da štiti proizvodnju i radna mjesta. Ako je odgovor ovakav kakav danas gledamo u Zenici, onda problem nije samo u jednoj industriji. Problem je, prije svega, u ovoj štetočinskoj vlasti.

Premijeru, pa je li vas imalo stid? 800 miliona eura novog duga, a u zaključku Vlade nema odgovora ni na jedno ključno pitanje. Nema namjene sredstava. Nema projekata. Nema rokova. Nema procjene efekata. Nema strategije upravljanja dugom. Ima samo razrađen mehanizam zaduživanja: emisija preko međunarodnih privatnih banaka, uz angažman stranih pravnih i finansijskih savjetnika. Zašto? Koliko to košta? Zašto baš taj model? Postoji li jeftiniji način? O tome, naravno - ništa. Istovremeno, zaposlenost pada bez ikakvog plana da se trend zaustavi. Radovi na ključnim dionicama autocesta kasne i zaustavljaju se zbog neizmirenih obaveza. Uhljebljuju se stotine ljudi u javni sektor bez transparentnih procedura i jasne potrebe za tim radnim mjestima. Donosite mjere poput neradne nedjelje, bez rasterećenja privrede i bez ozbiljne analize posljedica po radnike i poslodavce. Cijene hrane i osnovnih usluga rastu. Gorivo poskupljuje. Mislite li išta učiniti po tom pitanju? U takvim okolnostima, u izbornoj godini, uzimate skoro milijardu eura novog duga bez da kažete za šta?! Ako već zadužujete Federaciju za 800 miliona eura, recite građanima gdje ide svaki euro i šta tačno dobijamo zauzvrat! Ako to ne možete ili ne smijete reći, onda ovo nije nikakva razvojna politika, nego kriminalno, svjesno zaduživanje bez pokrića čiji će račun doći na naplatu onima koji danas o tome nisu ni pitani. Za šta? Da biste ostali u foteljama? Prekasno!

Danas sam u parlamentarnu proceduru uputio Nacrt zakona o pravu na pristup informacijama u Federaciji BiH, kojim bi zamijenio postojeći, neprimjenjivi Zakon o slobodi pristupa informacijama u FBiH. Naime, naš postojeći zakon ima suštinski problem: po slovu istog, imamo „slobodu“ pristupa informacijama, iz koje bi trebalo proizići naše pravo da dobijemo tražene informacije, ali to pravo u praksi često bude zaobiđeno, neispoštovano, izignorirano. Svi znamo kako to izgleda. Pošaljete zahtjev ili zastupničko pitanje – i ne dobijete odgovor. Ili dobijete parcijalan odgovor, bez ključnih podataka. Ili se poziva na „poslovnu tajnu“ i „zaštitu podataka“, bez stvarnog obrazloženja. Takva praksa izbjegavanja pružanja službenih informacija javnih organa se zove „šutnja administracije“. I to je danas pravilo, a ne izuzetak. Evo i konkretnog primjera:
Kod projekata u Kantonu Sarajevo, posebno rekonstrukcije tramvajske pruge, javno je dokumentovano ograničavanje pristupa ključnoj ugovornoj dokumentaciji. Čak ni kolege zastupnici, novinari i istraživači nisu mogli dobiti potpune informacije o višemilionskim projektima finansiranim javnim novcem. Na federalnom nivou, slični problemi postoje godinama – posebno kada je riječ o velikim infrastrukturnim projektima i javnim preduzećima. Pitanja ugovora, aneksa, troškova i konačnih iznosa često ostaju zatvorena ili teško dostupna, iako se radi o novcu građana. Suština problema je ista: javnost nema jasan, potpun i lako provjerljiv uvid u način donošenja odluka i upravljanje javnim resursima. Zato je suština ovog propisa - ako tražiš informaciju od javnog organa – moraš je dobiti. (Osim ako postoji jasan, zakonit i obrazložen razlog da je ne dobiješ.) Ali ovaj zakon ide i korak dalje – uvodi konkretna, praktična rješenja koja mijenjaju sistem: ✔️ Ugovori, budžeti, grantovi i javne nabavke moraju biti objavljeni – bez čekanja zahtjeva
✔️ Ako institucija ne odgovori – to je automatska povreda (nema više tzv. šutnje administracije)
✔️ Povjerenik može narediti dostavu informacije – i to se mora izvršiti
✔️ Uvode se novčane kazne i lična odgovornost za one koji kriju informacije
✔️ Informacije se objavljuju kao otvoreni podaci – dostupni svima, u formatu koji se može analizirati
✔️ Uvodi se obaveza savjetovanja s javnošću prije donošenja važnih odluka Drugim riječima – zakon ne daje samo pravo, nego i mehanizam da to pravo stvarno dobiješ. Radujem se javnoj raspravi! drive.google.com/file/d/1p-h…

Danas sam u parlamentarnu proceduru uputio amandmane na Vladin prijedlog izmjena Zakona o vanparničnom postupku. Radi se o odredbama zakona koje uređuju postupke u kojima sud odlučuje o ograničenju poslovne sposobnosti i o smještaju osoba u ustanove. Drugim riječima – o tome da li neko može sam odlučivati o svom životu i gdje će živjeti. To su među najtežim odlukama koje pravni sistem može donijeti o jednom čovjeku. Problem je što Vladin prijedlog u velikoj mjeri ostaje na nivou općih načela. Kaže šta treba, ali ne osigurava dovoljno jasno kako se ta prava stvarno štite u postupku. Zbog toga sam predložio četiri amandmana: ✔️ obaveznu pravnu pomoć od početka postupka ✔️ obavezu suda da objasni zašto blaže mjere nisu dovoljne ✔️ stvarno pravo na žalbu koje odgađa izvršenje odluke ✔️ besplatnu pravnu pomoć i kod smještaja u ustanove Suština je jednostavna: nije dovoljno da prava postoje na papiru – moraju biti stvarna i upotrebljiva. Ako država već odlučuje o nečijoj sposobnosti i slobodi, onda je minimum da taj postupak bude pravičan, jasan i pod stvarnom kontrolom.

Danas sam u parlamentarnu proceduru uputio amandmane na Vladin prijedlog izmjena i dopuna Porodičnog zakona FBiH. Iako predloženi zakon donosi određene pozitivne pomake, posebno u pravcu napuštanja potpunog oduzimanja poslovne sposobnosti, smatram da bez dodatnih mehanizama kontrole ostavlja prostor za ozbiljne zloupotrebe. Zato sam predložio: ✔️ obavezno periodično preispitivanje odluka o ograničenju poslovne sposobnosti od strane suda ✔️ jasnu kontrolu rada organa starateljstva, uključujući obavezu obrazloženja njihovih odluka i pravo žalbe Radi se o zaštiti najranjivijih među nama. Ako već ograničavamo nečija prava, onda moramo osigurati maksimalnu pravnu sigurnost i zaštitu od grešaka sistema. Ovo nisu amandmani protiv zakona; ovo su amandmani za pravedniji zakon