Liberal.hr

Od sredine iduće godine u Hrvatskoj više nitko neće moći ugovorom zabraniti radniku da kolegi kaže koliko zarađuje. To je dobro, i to treba reći bez okolišanja. Ali "transparentnost plaće" prikriva ono važnije: zabrana šutnje samo je omot. Unutra je cijeli novi birokratski aparat, i on ne pogađa samo velike. Prema dostupnim opisima nacrta izmjena Zakona o radu, kojim se prenosi Direktiva (EU) 2023/970, svaki poslodavac morat će: - u oglasu ili prije razgovora navesti početnu plaću ili raspon; - prestati pitati kandidate koliko su zarađivali prije; - imati pisane, "objektivne i rodno neutralne" kriterije za određivanje plaća i napredovanja; - razvrstati poslove u kategorije "jednake vrijednosti"; - na zahtjev radnika dati podatke o prosječnim plaćama u njegovoj kategoriji, odvojeno za muškarce i žene, s obrazloženjem. Poslodavci sa 100 i više radnika uz to će izvještavati o razlikama u plaćama među spolovima. Ako neopravdana razlika prijeđe 5 %, slijedi zajednička procjena plaća s predstavnicima radnika i plan mjera. Na papiru zvuči razumno. U praksi zamislite web agenciju sa sedam ljudi, obiteljsku pekaru s 12 ili računovodstveni ured s pet. Nitko od njih nema odjel ljudskih potencijala. Plaće se u takvim firmama određuju onako kako su se oduvijek određivale u malim zajednicama: vlasnik zna tko što radi, tko je pouzdan, tko je donio klijenta, tko odlazi ako ne dobije povišicu, a tko je jedini koji zna popraviti peć. To nije netransparentnost nego znanje koje se ne da svesti na tablicu. Upravo tu je stara Hayekova pouka. Najvažnije znanje u društvu nije znanstveno i opće, nego lokalno, prolazno i često neizrecivo: znanje o konkretnim ljudima i okolnostima. Direktiva od poslodavca traži da to znanje prevede u "rodno neutralne čimbenike": vještine, napor, odgovornost, radne uvjete. Pretpostavka je da se vrijednost rada može objektivno izmjeriti izvana. Ne može. Vrijednost rada je ono što je netko spreman platiti, a netko drugi prihvatiti.... Cijeli članak u komentaru

"Sudovi i suci nisu izuzeti od javnog nadzora. Mediji imaju legitimnu ulogu u istraživanju rada institucija, upozoravanju na moguće nepravilnosti i otvaranju rasprava o odlukama koje izazivaju snažne reakcije građana. Osobe koje obnašaju javne funkcije moraju biti spremne na širu i oštriju kritiku nego privatni građani", navodi se u obrazloženju. Članak u komentaru

Benjamin Netanyahu je predugo na čelu Izraela i promjena bi bila sasvim logična stvar. Međutim, oni koji se nadaju nekom ozbiljnom zaokretu po pitanju odnosa prema Gazi i Iranu, mogli bi se razočarati. Članak u komentaru

Benjamin Constant bio je kockar, zavodnik, dvobojnik i, prema mnogima, politički vjetrokaz. Napisao je i jedan od najvažnijih tekstova u povijesti liberalizma. Ovo je priča o čovjeku čiji je život bio kaotičan, a ideje jasne kao u malo koga. Prolog: 19. ožujka 1815. Pariz je u panici. Napoleon je prije tri tjedna pobjegao s Elbe, iskrcao se na jugu Francuske s tisuću vojnika i krenuo na sjever. Vojske poslane da ga zaustave prelaze na njegovu stranu. Maršal Ney kralju je obećao da će ga dovesti u željeznom kavezu, a zatim mu se pridružio s cijelom vojskom. Luj XVIII. u tajnosti pakira kovčege. Toga jutra Journal des Débats objavljuje tekst jednog 47-godišnjeg Švicarca dugih plavih kovrča i loše reputacije. Tekst nije analiza nego oproštaj. Autor Napoleona uspoređuje s Atilom i Džingis-kanom te piše da on neće, kao jadni prebjeg, puzati od jedne vlasti do druge, prikrivati sramotu sofizmima i mucati oskvrnute riječi kako bi otkupio sramotan život. Sljedeće noći kralj bježi u Belgiju. Napoleon ulazi u Tuileries na rukama gomile. Autor teksta skriva se kod prijatelja, a zatim bježi u Vendée. Svi u Parizu znaju da je njegovo ime na popisu. Četiri tjedna kasnije isti čovjek sjedi u Tuileriesu, nasuprot caru. Napoleon ga je pozvao, i to ne da ga uhiti, nego da mu napiše novi ustav. Čovjek se zvao Benjamin Constant. Da bi se razumjelo kako je dospio u tu sobu, treba krenuti od početka. Čudo od djeteta Henri-Benjamin Constant de Rebecque rođen je 25. listopada 1767. u Lausanni. Majka je umrla nekoliko dana nakon poroda. Otac, švicarski časnik u nizozemskoj službi, bio je hladan, odsutan i nepredvidiv. Benjamin je odrastao uz brojne privatne učitelje, od kojih su neki bili čudaci, a neki gori od toga. Bio je čudo od djeteta. S 12 godina pisao je pisma baki o grčkoj književnosti. Studirao je u Erlangenu, a zatim u Edinburghu, usred bujanja škotskog prosvjetiteljstva. Ondje je postao član studentskog debatnog društva, čitao Adama Smitha i Humea te naučio dvije stvari koje će ga pratiti cijeli život: liberalnu ekonomiju i kockanje. Iz Edinburgha je otišao ostavivši kockarske dugove. Iz Erlangena je otišao zbog afere. Taj će se obrazac ponavljati. Cijelu priču o jednom od najvažnijih liberala stare francuske škole, koji je uz to imao vrlo osebujan karakter i zanimljiv život, pročitajte u linku u komentaru.

Prije 6 mjeseci ankete su davale klasičnoliberalnoj stranci ACT manje od 5 posto. Sada - 12 posto. Ako tako bude i na samim izborima, to će biti povijesni rezultat za ACT. Ogroman skok posljednjih mjeseci rezultat je odlične kampanje, ali i konačnih rezultata vlade u kojoj ACT sudjeluje. Danas su objavili "Manifest za otključavanje potencijala Novog Zelanda" u kojem ističu kako su oni jedina politička opcija koja na ovim izborima NE obećava da će trošiti više tuđeg novca. 😇 Više u članku u komentaru.

Kada se u javni prostor postavi naizgled logično pitanje - prelijeva li se val političkih promjena iz susjedstva i na hrvatsku vladajuću strukturu, reakcija dijela javnosti otkriva mnogo više o našem društvu nego o samoj politici. Na kritiku vladajućih, umjesto zahtjeva za boljim i učinkovitim upravljanjem, često uslijedi instinktivno, gotovo defenzivno zbijanje redova. Takva reakcija nije dokaz političkog sljepila, već simptom složenog fenomena: duboko ukorijenjene potrage za sigurnošću u društvu koje je, čini se, pristalo na "dovoljno dobro". Iako su građani itekako svjesni institucionalnih slabosti, klijentelizma i predimenzioniranog državnog aparata, kritika tih pojava često nailazi na zid obrambenih argumenata. Sociologija i politologija taj mehanizam ne objašnjavaju pukom stranačkom lojalnošću, već kroz četiri ključna elementa političke psihologije. Piše Ivan Svjetličić, a cijeli članak pročitajte u komentaru.