Pinned Tweet
Ne polemišem s anonimnim profilima iza kojih ne stoji ime i prezime, fotografija ili bilo kakav podatak na osnovu kojeg se može utvrditi identitet osobe, osim onih koje poznajem lično. Bilo kakva rasprava, kritika, savjet traži minimum odgovornosti za izgovorenu/napisanu riječ.
Da li su Dodici najbogatija obitelj u BiH?
U ovom pregledu poslovne i imovinske mreže obitelji Dodik biće obuhvaćena samo zvanično registrovana preduzeća i nekretnine prijavljene u imovinskim kartonima i privrednim registrima Bosne i Hercegovine i Srbije, kao i luksuzne nekretnine u inozemstvu.
Kada je riječ o zvanično registrovanim firmama u Bosni i Hercegovini, poslovni angažman uže i šire porodice koncentrisan je na poljoprivredu, ugostiteljstvo, trgovinu i IT sektor.
Najpoznatije preduzeće je Fruit Eco iz Gradiške, koje je od osnivanja ostvarivalo godišnje prihode od oko 2 miliona KM. Kćerka Gorica Dodik je sa snahom Ivanom vodila banjalučki lanac restorana Agape, koji je godišnje bilježio prihode od 2,8 miliona, te firmu Agro voće iz Aleksandrovca za proizvodnju voća i rakije sa prihodima od oko 1 milion KM godišnje. Igor i Gorica zajedno su osnovali i trgovačku firmu Global Liberty u Laktašima, dok je Igor kroz upravljačku strukturu povezan i sa košarkaškim klubom Igokea. Suprug Gorice Dodik, Pavle Ćorović, u registrima se pojavljuje kao vlasnik firmi Agro Destil, KBV Datacom i Red Box Media, koje su kroz proizvodnju pića, konsalting i marketing ostvarivale desetine miliona KM godišnje kroz poslove s javnim sektorom. Brat Milorada Dodika, Goran Dodik, također se bavi voćarstvom i poljoprivredom na području Laktaša kroz porodična gazdinstva i prerađivačke kapacitete.
Prema zbirnim analizama poslovnog portala Capital.ba , desetak firmi povezanih sa članovima uže i šire porodice samo u jednoj poslovnoj godini ostvarivalo ukupan promet od oko 9,8 miliona KM. U ovaj zbir nisu ušle kompanije Prointer ITSS i Infinity International Group, koje su u izvještajima OFAC-a označene kao dio povezane poslovne mreže i koje su u poslovima sa privatnim i javnim sektorom putem direktnih pogodbi ostvarivale godišnje prihode od preko 75 miliona KM.
Na polju zvanično prijavljene privatne imovine, prema imovinskim kartonima predanim Centralnoj izbornoj komisiji BiH i podacima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), Milorad Dodik posjeduje luksuznu vilu na beogradskom Dedinju površine oko 341 m² sa pripadajućim zemljištem, procijenjenu na oko 1,7 miliona KM, koja godinama donosi i prihod od zakupa od oko 80.000 do 100.000 KM godišnje, zatim dva stana u Beogradu, jedan u Makedonskoj ulici, drugi u Siminoj ulici, te porodično imanje, kuću i voćnjake u Bakincima kod Laktaša vrijedne oko 1.300.000 KM, uz ranije prijavljeni stan u Laktašima i godišnje prihode od poljoprivrede od oko 900.000 KM. Njegova supruga Snježana Dodik u imovinskim kartonima ima prijavljen poslovni prostor i zemljište u Laktašima procijenjene vrijednosti preko 200.000 KM.
Pored ove zvanično evidentirane imovine u BiH i Srbiji, obitelj posjeduje još dva stana u Beogradu, jedan u Senjanina Ive i drugi u Skadarskoj ulici, koji su u vlasništvu Igora Dodika i jedan stan u Novom Sadu u Kosovskoj ulici. Na spisku se ne nalaze stanovi i kuće u vlasništvu Gorice i Igora Dodika u BiH.
Od nekretnina u inozemstvu za koje postoje javno dostupni vlasnički listovi na ime članova obitelji Dodik, portofilio počinje sa dvije vile na Kipru. Prva se nalazi u elitnom dijelu Limasola poznatom kao Agios Tychonas uz samu obalu , a druga u rezidencijalnom naselju Engomiu Nikoziji.
U Sloveniji obitelj posjeduje mediteransku vilu s pogledom na Savudrijsku valu na elitnim padinama Portoroža iznad hotela Kempinski Palace, u Mađarskoj rezidencijalnu vilu smještenu na budimskoj strani Budimpešte, u diplomatskoj i najluksuznijoj zelenoj četvrti Rózsadomb. U Moskvi obitelj posjeduje nekretninu u čuvenom ekskluzivnom predgrađu oligarha i državnika Rubljovka i stan u samom centru grada u zoni Zlatne milje Ostoženka.
Portofolio se završava sa vilom u Sankt Peterburgu smještenoj na prestižnom Kamenom ostrvu, zoni zatvorenih rezidencijalnih vila ruske političke i poslovne elite.
I DA, GLUPANI, REFERENDUMA O SAMOSTALNOJ PUBKI SPKOJ NEĆE BITI NIKADA.
Psihijatrijsko-sociološki profil Aleksandra Vučića
Kada se političko djelovanje i dugogodišnji stil vladavine mahnitog Aleksandra Vučića promatraju kroz optiku kliničke psihologije, sociopatologije i političke antropologije, dijagnostičari se slažu u konstruktima poput malignog narcizma, funkcionalne sociopatije i hladnih psihopatskih mehanizama.
Temelj ovakve strukture počiva na sprezi grandioznog i ranjivog narcizma. S jedne strane, javni prostor je potpuno ispunjen projiciranom slikom nepogrešivog, sveprisutnog lidera koji "radi 25 sati dnevno", osobno rješava svaku krizu, od makroekonomije do kvarova na elektroenergetskoj mreži, i koji sebe poistovjećuje sa samom državom ("Država, to sam ja").
S druge strane, iza ove fasade čelične moći krije se krhka struktura i patološka netrpeljivost prema bilo kakvom obliku kritike. Svako novinarsko pitanje ili sučeljavanje ne doživljava se kao dio demokratskog procesa, već kao osobni napad i izdaja, na što se reagira dramatičnom viktimizacijom i moralnim diskreditiranjem neistomišljenika.
Ono što sociopatski aspekt unosi u ovu jednadžbu jest potpuna instrumentalizacija ljudskih odnosa i društvenih institucija. U njegovom sociopatskom sklopu, ljudi nemaju unutarnju, autonomnu vrijednost, oni su za njega isključivo resursi, alati ili prepreke na putu do moći. Suradnici, ministri i politički saveznici redovito se troše, mijenjaju i odbacuju bez ikakvih skrupula onog trenutka kada prestanu biti korisni ili kada zatreba žrtva za skretanje pažnje s osobne afere. Iako su javni nastupi često nabijeni emocijama, uzdisanjam i teatralnim iskazima brige za narod, psiholozi i sociolozi u tome prepoznaju imitaciju empatije, teatralnu empatiju. Pravog, dubokog suosjećanja s tuđom patnjom nema, emocije se doziraju isključivo kao sredstvo manipulacije i učvršćivanja vlastite pozicije.
Kada se zakorači u polje psihopatskih obilježja, profil Aleksandra Vučića dobiva crtu duboke emocionalne otupljenosti za kolektivne posljedice vlastitih postupaka. Za razliku od impulzivnijih oblika ponašanja, psihopatsku matricu ovdje karakterizira hladna, bezosjećajna kalkulacija u kojoj ne postoje osjećaj krivnje, grižnja savjesti ni moralne kočnice. Uništavanje društvenog tkiva, polarizacija nacije, egzodus mladih ili moralni urušavanje institucija ne doživljavaju se kao tragedija, već kao beznačajna kolateralna šteta u beskompromisnoj jednadžbi očuvanja vlastite moći. Odsustvo bilo kakvog osjećaja moralne odgovornosti omogućuje potpuno odsustvo kajanja kada se zloupotrebljavaju ljudski životi, sudbine i ekonomska stabilnost cijele zajednice.
Održavanje vlasti u ovakvom modelu počiva na manipulativnim mehanizmima upravljanja kolektivnom psihom društva,
1. Gaslighting ili obezvređivanje stvarnosti
Sustavno uvjeravanje građana da ono što vide vlastitim očima nije istina, već da je istina isključivo ono što budalasti vođa izgovori. Kontradiktorne izjave, lažne vijesti i stalna izmjena narativa služe tome da se javnost iscrpi i izgubi sposobnost za racionalno prosuđivanje.
2. Proizvodnja straha i izvanrednog stanja
Društvo se permanentno drži u stanju grča kroz nepostojeće atentate, inscenirane krize, izmišljene državne udare, vanjske neprijatelje i unutarnje izdajnike. U takvoj atmosferi straha, mahniti Vučić samo sebe prikazuje kao jedinu branu potpunom kaosu.
3. Huliganski i radikalski habitus
Politički stil oblikovan u radikalskim i navijačko sukobljenim supkulturama počiva na vječnom ratu. Podjela svijeta na patriote i izdajnike, te korištenje agresije, uvrede i verbalnog linča kao standardnog političkog alata, služe homogeniziranju priglupe baze i gušenju svakog pluralizma.
Kada se sve ovo zbroji, dobivamo portret izrazito mahnitog, mentalno oboljelog autokratskog vladara čija se snaga ne temelji na viziji i razvoju, već na vještom iskorištavanju društvenih slabosti, straha, političke apatije i sustavne erozije demokratskih institucija.
Tamna pozadina mladog fašiste Arnoa Gujona
Godinama je javni narativ u Srbiji Arnoa Gujona predstavljao kao posvećenog francuskog humanitarca koji je svoj život podredio pomoći srpskom narodu na Kosovu.
Međutim, uvid u policijske dosijee i rekonstrukcija događaja iz prve decenije dvadeset prvog stoljeća otkrivaju sasvim drugačiju sliku, priču o radikalnom fašističkom militantu koji je u Beogradu pronašao ne samo političku karijeru, već i sigurno utočište od francuskog pravosuđa.
Prije nego što je postao prepoznatljivo lice humanitarne organizacije „Solidarnost za Kosovo“, Arno Gujon je u Francuskoj djelovao unutar najtvrđeg krila identitarnog nacističkog pokreta. Njegov angažman u grupama poput Bloca Identitaire i omladinskog krila Jeunesses Identitaires nije se zadržao na političkim pamfletima i neuspjeloj predsjedničkoj kampanji koju je vodio uz podršku lidera pokreta Fabrisa Robera.
Ćelija kojoj je Arno Gujon pripadao na području Grenobla i okoline prešla granicu uličnog aktivizma i ušla u zonu otvorenog rasističkog i antimuslimanskog i anticrnačkog nasilja.
Pripadnici ove grupe su, pod okriljem noći, organizovali seriju podmetanja požara u stambenim objektima i prihvatnim centrima u kojima su boravili migranti iz sjeverne i subsaharske Afrike. Cilj ovih akcija bio je zastrašivanje i nasilno protjerivanje muslimanskog i crnačkog stanovništva iz radničkih predgrađa.
Radikalizacija grupe kulminirala je u nekoliko teških incidenata koji su završili smrtnim ishodom. Ulični napadi na pripadnike manjinskih zajednica i sukobi s antifašističkim aktivistima rezultirali su s nekoliko ubistava, čime je ova organizacija dospjela u sam vrh prioriteta francuske antiterorističke i kriminalističke policije.
Dok su francuski istražitelji stezali obruč oko militantne mreže, veze koje je Arno Gujon, zajedno s bratom Bertranom, od 2004. godine gradio na Balkanu kroz konvoje pomoći za Kosovsku Mitrovicu, postale su ključni kanal za njegov bijeg.
Prekretnica se dogodila 2012. godine.
Zvanična verzija govorila je o povlačenju iz propale predsjedničke trke i preseljenju u Beograd iz porodičnih razloga, nakon što je 2010. u Zvorniku upoznao suprugu Ivanu Gajić. U stvarnosti odlazak u Srbiju bio je hitna evakuacija neposredno prije izdavanja potjernice za učešće u organizovanoj fašističkoj kriminalnoj grupi odgovornoj za podmetanje požara i saučesništvo u ubistvima.
U Srbiji je Arno Gujon već imao izgrađenu logističku i političku mrežu. Dok su francuske vlasti bezuspješno pokušavale da lociraju ključne aktere nasilja iz Grenobla, on je u Beogradu dočekan kao prijatelj zemlje. Dobijanje državljanstva Republike Srbije 2015. godine pružilo mu je i formalnu pravnu zaštitu od izručenja Francuskoj. Čak je pokušao u Srbiju da dovede i sakrije Loika Le Priola, bivšeg pripadnika francuske mornarice i istaknutiog militanta radikalno desničarske grupe GUD, koji je sa Romenom Buvijeom ubio u martu 2022. godine u Parizu bivšeg argentinskog ragbi reprezentativca Federika Martina Aramburua.
Zaštićen novim identitetom uglednog humanitarca i državljanstvom Srbije, Arno Gujon je uspješno zamijenio militantnu fašističku prošlost državnim funkcijama, od ulaska u izvršnu vlast 2020. godine na čelo Uprave za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu, preko učlanjenja u Srpsku naprednu stranku 2023.godine, pa sve do preuzimanja Kancelarije za javnu i kulturnu diplomatiju Vlade Srbije 2024. godine.
Tako je Beograd, umjesto mjesta polaganja računa, postao institucionalni štit fašisti i ubici čija bi se biografija morala pisati sudskim presudama, a ne diplomatskim notama.
DA LI U NSRS SJEDI VOĐA SRPSKOG NARKO KARTELA?
Decembarska hapšenja u akciji „Tunel 2“, zapljena 110 kilograma droge na Palama u akciji POSKOK-a i ulazak specijalaca u sjedište Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) u akciji „Krug“ složili su mozaik jedne od najvećih bezbjednosno-kriminalnih afera u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Spojeni dokazi iz dešifriranih aplikacija Sky ECC i Anom, finansijskih istraga i policijskih pretresa ukazuju na to kako je godinama funkcionisala piramida koja je spajala politički vrh, porodične kompanije, narko-kartele i pojedince unutar policijskih agencija.
U središtu istrage naalazi se bivši ministar sigurnosti BiH i nekadašnji direktor JP „Putevi Republike Srpske“, Nenad Nešić, zajedno sa svojim bratom Predragom Nešićem. Prema dokazima prikupljenim kroz višemjesečne istrage Tužilaštva BiH, mreža porodičnih i povezanih firmi, uključujući kompanije N-Trade i N-Group, služila je za izvlačenje višemilionskih iznosa iz javnih preduzeća i legalizaciju nelegalno stečenog kapitala. Novac stečen kroz namještene tendere i milionsko mito, ali i kroz ilegalne poslove na ulici, preko fiktivnih faktura i ulaganja u nekretnine na Jahorini i crnogorskom primorju, ubacivan je u legalne finansijske tokove.
Presretnute komunikacije iz kriptovanih aplikacija Sky i Anom razotkrile su direktnu spregu između braće Nešić i kriminalnih grupa iz Istočnog Sarajeva i regiona pod komandom Luke Bojovića i Ljubana Ećima.
U porukama koje su razmjenjivali pripadnici narko-podzemlja eksplicitno se navodi da Nenad i Predrag Nešić finansiraju ekipe na terenu koje se bave trgovinom narkoticima i krađom automobila.
Operativna potvrda ovih navoda uslijedila je u novembru 2026. godine, kada je u velikoj akciji Posebnog odjela za suzbijanje korupcije, organiziranog i međukantonalnog kriminala (POSKOK) zaplijenjeno 110 kilograma opojnih droga. Među uhapšenima na Palama našao se i Darko Čajić, nekadašnji službeni vozač, pratilac i prijatelj Nenada Nešića iz perioda dok je obavljao funkciju ministra sigurnosti BiH, što je potvrdilo da su ljudi iz njegovog najbližeg okruženja bili direktno uključeni u logistiku i transport narkotika.
Ključni razlog zbog kojeg je ova mreža godinama ostajala nedodirljiva otkriven je u akciji kodnog naziva „Krug“, kada su pripadnici SIPA-e u vlastitom sjedištu u Lukavici uhapsili inspektoricu Jelenu Mičić. Analizom Sky prepiski utvrđeno je da je Mičićeva, koristeći pristup najpovjerljivijim policijskim bazama i operativnim planovima, godinama bila glavna „krtica“ unutar sistema.
Istraga je pokazala da je inspektorica Mičić unaprijed dojavljivala detalje planiranih pretresa, tajnih praćenja i imena svjedoka direktno Nenadu Nešiću, kao i svom bratu Stefanu Šiljegoviću, povezanim s narko-grupama. Zahvaljujući tim informacijama iz samog vrha SIPA-e, osumnjičeni su na vrijeme sklanjali pošiljke droge, mijenjali kriptovane telefone i uklanjali dokaze o finansijskim malverzacijama prije nego što bi policijski timovi uopšte krenuli na teren.
Tek nakon što su međunarodni partneri dostavili kompletnu dokumentaciju iz aplikacije Sky ECC, klupko se počelo odmotavati, najprije kroz finansijsku istragu protiv Nešića, zatim kroz zapljenu droge i hapšenje njegovog bivšeg vozača, te konačno kroz razotkrivanje i hapšenje inspektorice koja je čitavu mrežu štitila iznutra.
🤖 Made with AI
PAPANKA
Prije nego što zakoračimo u samu srž ove političke telenovele, važno je razjasniti jednu zanimljivu administrativnu fikciju koja stoji u pozadini. iako se u zvaničnim političkim kalkulacijama i raspodjeli fotelja u NSRS-a vodila kao pripadnica hrvatskog naroda, kako bi se zadovoljile ustavne nacionalne kvote u rukovodstvu parlamenta, majka troje djece i baka dvije unuke, Snježana Gvozden u stvarnosti uopće nije Hrvatica, ona je po nacionalnosti Srpkinja rođena i odrasla u Osijeku, u susjednoj Hrvatskoj. No, u svijetu visoke politike, nacionalna pripadnost se ponekad koristi jednako fleksibilno kao i stranački dresovi.
U zakulisnim igrama u kojima se politički principi mijenjaju brže od donjeg veša, njen slučaj je udžbenički primjer političke trgovine. Cijeli ovaj komplikovani inženjering lično je osmislio i rukovodio njime Srulik Einhorn, PR savjetnik Aleksandra Vučića, preko kojeg Vučić izvozi oružje za Izrael i savjetnik iz sjene Milorada Dodika, preporučen još 2018.godine od strane Arie Livnea.
Plan je skrojen još na proljeće, tokom njenog "naprsnog"napuštanja Socijalističke partije Srpske, uz jasne direktive Milorada Dodika u kojima je Gvozdenova morala privremeno da preleti u Pokret Sigurna Srpska kako bi na opozicionom talasu lakše sakupila glasove i ušla u Narodnu skupštinu Republike Srpske.
Režija je bila besprijekorna i one sekunde kada je mandat ovjeren, šahovska tabla se otvorila, uslijedio je "šokantan" prelazak u SNSD, a Milorad Dodik joj je ispunio obećanje i dodijelio funkciju potpredsjednice parlamenta, uz mali ustavni manevar da je predstave kao "Hrvaticom iz resora".
Međutim, poslanička plata, službeni automobili, visoki koeficijenti i ostali benefiti koje je Papanka Snježana dobila koa podpredsjednica NSRS, bili su samo sitni kusur u ovoj transakciji. Glavna premija isplaćena je preko šefove omiljene mreže uticajnih tajkuna. Jedan od Dodikovih provjerenih građevinskih tajkuna dobio je zadatak da iz svojih fondova "riješi stambeno pitanje" za novu potpredsjednicu, i to stotinama kilometara daleko od Banjaluke, u slovenačkom ljetovalištu Portorož.
Kupovina luksuznog stana na primorju završena je u najvećoj tajnosti. Da se ne bi narušio imovinski karton i izazvale sumnje antikorupcijskih komisija, Dodikov tajkun je ugovor sklopio tako da se nekretnina ni u jednom papiru ne vodi na Snježanu Gvozden. Kao formalni vlasnik u katastru zaveden je njen dugogodišnji poznanik iz Osijeka, G.G., nekadašnji DJ u popuklarnoj osiječkoj diskoteci Tufna, čime je vješto završen manevar skrivanja tragova.
Dok opozicija najavljuje spektakularne krivične prijave i priprema pokretne bilborde s natpisima „drugi papak“, akter ove priče udobno se smješta u svoju novu fotelju i svoj novi stan.
RATNI ZLOČINAC GICKO
Dok se Nenad Stevandić Gicko u javnosti predstavlja kao "srpski ratnik" i heroj koji i danas navodno brani interese svog naroda, istina o njegovoj prošlosti i djelovanju tokom rata otkriva potpuno drugačiju, mračnu zlikovačku sliku. Gicko nije proveo ni sekunde u rovovskoj borbi na liniji, već je dane i večeri provodio u pozadini, najviše u Sokolskom domu, u čistoj, modernoj uniformi i naoružan heklerom iz kojeg nikada u borbi nije ispalio ni jedan jedini metak. Metke je ispaljivao samo u nemoćne i preplašene civile.
Stvarna uloga Gicka i ostalih takozvanih Gickaa u ratnom haosu nije bila borba za slobodu, već terorisanje nedužnih građana. Dok su srpski vojnici ginuli na frontu ova kukavica je gradom širio strah i smrt. Pozadinski parazit je pod okriljem rata gradio svoje bogatstvo na tuđoj nesreći kroz sistematski, gnjusni teror.
Njegov „ratni put“ i "junaštvo" sastojali su se od najmonstruoznijih zlodjela:
U rane jutarnje sate ovaj krvnik je sa krvnicima istim kao i on upadao u tuđe domove. Pod izgovorom „kontrola“ ili „viših ciljeva“, hladnokrvno su ubijali nedužne ukućane, a potom bez trunke stida prevrtali svaki kutak kuća u potrazi za lakim plijenom, otimajući porodični novac, zlatninu, dukate i vrijedan nakit koji su žrtvama ostale kao jedine uspomene.
Još gnusniji dio njihove kriminalne patologije bile su otmice Bošnjaka i Hrvata po Banjaluci. Nesrećne ljude su presretali na ulicama, uz prijetnju oružjem nasilno ih uvlačili u zadnji dio crvenog kombija i vozili kroz grad, pretvarajući vozilo u pokretnu komoru strave. Dok su se vozili mračnim ulicama, ucijenjivali su prestrašene žrtve tražeći da odmah predaju sve preostale dragocjenosti, štekove novca i imovinu, lažno im obećavajući da će u zamjenu za to dobiti život i slobodu.
Ono što njegovu monstruoznost diže na nivo klasičnog psihopatskog terora jeste činjenica da dogovor nije postojao. Čak i kada bi izmučena žrtva pristala na sve uslove, predala posljednju marku, zlato i sve što posjeduje, ovaj monstrumi bi ih na kraju svejedno mučki ubio. Likvidirao bi ih samo da sakrije tragove sopstvene pljačke i da svjedoci nikada ne progovore, pokazujući da im plijen nikada nije bio dovoljan, cilj je bio potpuno zatiranje svakog traga života i sjemena Bošnjka i Hrvata Banjaluke.
Ta bolesna putanja nasilja nije se završavala na običnim građanima i kućnim pljačkama. Njegov zločinački dosije duboko se prepliće sa nekim od najmračnijih mrlja poslijeratnog i ratnog perioda, uključujući ozbiljne i dokumentovane sjenke umiješanosti u likvidaciju novinara Kopanje, čime se dokazuje da je bio dio šire mašinerije smrti koja je uklanjala svakog ko bi se usudio da progovori istinu.
Vrijeme je da se skine koprena sa lica onih koji danas glume ugledne građane i moralne vertikale, a čije su ruke uprljane ratnim zločinima, pljačkom i otmicama. Dostojanstvo i kičma vašeg naroda ne treba nositi teret lažnih heroja. O ovakvim likovima, poput Nenada Stevandića, mora se pisati otvoreno, bez straha i svakodnevno, sve dok istina i pravda ne izađu na vidjelo.
Dosta je bilo skrivanja iza jeftinih maski i glumljenja „srpskih ratnika“. Vrijeme je da se svaka od ovih gadosti iznese na sunce, da se imena i naličja ovih krvnika razotkriju do kraja, i da javnost konačno sazna ko su zapravo bili ti paraziti koji su jahali i još uvijek jašu na kičmi nedužnog naroda.
Srbijanci, pišem ovo bez rukavica.
Živim ovdje, gledam ovaj cirkus genocidnog entiteta u raljama kriminalne hobotnice obitelji Dodik svaki dan i muka mi je više od toga da okrećete glavu i pravite se da ovo nema veze s vama.
Dodik, njegova obitelj, njegova politika, njegova pljacka i nama i vama je godinama kamen oko vrata. Dok se vi tamo borite da napravite koliko-toliko normalnu državu, on vas uporno vuče nazad u mulj. Njemu i njegovoj fašističkoj porodičnoj kliki Srbija služi samo kao bankomat, sigurna kuća i paravan za sve ono što ovdje godinama pljačkaju i huškaju. Od naših i vaših para se grade imperije i namještaju poslovi rodbini, dok vam seljačina iz Laktaša prodaje priča o nekakvom velikom patriotizmu.
A ono preko čega ne biste smjeli preći je to što je taj isti čovjek, sa ovom magarčinom od sina, pljunuo na vašu djecu. Vrijeđao je vaše studente, pljuvao po studentskoj listi i ponizio milione ljudi koji su stali iza njih. Čovjek koji je čitavu karijeru napravio na prevarama, manipulacijama i otimačini našao je za shodno da drži lekcije mladim ljudima koji su izašli na ulice da traže pravdu. To nije samo šamar tim studentima, to je šamar svakome od vas ko želi normalan život. I vi na sve to ćutite i puštate ga da govori u vaše ime.
Da vam kažem najiskrenije: s takvim ljudima se ni u crkvu ne ide. To nisu vaši prijatelji, to su paraziti koji vas koriste dok imaju interesa, a sutra će vas prve prodati. Što se prije otarasite Dodika, njegove familije i te pogubne genocidno pljačkaške politike koja nas sve drži u devedesetim, to ćemo prije moći živjeti jedni pored drugih kao normalni ljudi. U suprotnom, ostajete taoci čovjeka koji vas u suštini prezire.
Na vama je.
Priča o Ani Dragović, sestri „poznatog beogradskog suvereniste“ Vukše Dragovića, počinje u Sarajevu.
Vrućina Dubaija nije nimalo ličila na onu sarajevsku. Zrak bio težak, ljepljiv i mirisao na skupi parfem, benzin i pustinjski pijesak koji se uvlačio pod kožu.
Dž. K. je stajao pored ogromnog staklenog zida svoje teretane, posmatrajući jahte koje su mirno klizile zaljevom. U refleksiji stakla vidio je vlastiti odraz, široka ramena, pažljivo podšišana brada i pogled čovjeka koji je previše toga vidio da bi ga išta moglo iznenaditi.
Prije samo nekoliko godina nosio je policijsku uniformu u Sarajevu. Znao je svaku ulicu, svaki ćošak i svaku tajnu asfalta. Ali prekretnica je počela onog dana kada je u Sarajevu dočekao E.G. Taj susret zauvijek je promijenio njegovu putanju. Policijska značka ubrzo je zamijenjena avionskom kartom u jednom pravcu.
U Dubaiju je Dž.K. brzo shvatio pravila igre. Otvorio je luksuznu teretanu, mjesto gdje su lokalni šeici, ruski oligarsi i evropski biznismeni dolazili da izbace stres i oblikuju tijelo. Postao je njihov lični trener i čovjek od povjerenja.
Ali teretana je bila samo savršen paravan, legalna fasada za mnogo unosniji posao koji se odvijao u sjeni nebodera. Dž.K. je vodio diskretnu agenciju, a klijentela iz njegove teretane bila je njegova najbolja baza kupaca. Djevojke su stizale ponajviše iz Srbije. Mlade, ambiciozne i željne brzog novca i sjaja Emirata.
Posao je cvjetao sve dok u sistem nije ušla greška.
Beograđanka Ana Dragović stigla je u Dubai s velikim očekivanjima, ali bez onoga što je na tom surovom tržištu bilo jedina valuta. Dž.K. je od samog početka sumnjao u taj angažman, ali ju je pustio da odradi nekoliko večeri. Greška se pokazala skupom jer mu je telefon počeo zvoniti već nakon par dana. Njegovi klijenti, ljudi koji su plaćali hiljade dirhama za savršenu iluziju, bili su bijesni. Žalbe su bile direktne i brutalne, govorili su da je previše ružna i ravna za standarde koje im je obećao.
Te večeri, u kancelariji iza svlačionica, atmosfera je bila ledena uprkos paklu napolju. Ana je sjedila prekoputa njega, nervozno vrteći prsten na ruci. Dž.K. nije vikao, stari policijski instinkt naučio ga je da je tišina mnogo opasnija od galame.
"Ana, u ovom gradu se ne prodaje priča. Prodaje se slika", rekao je mirno, spuštajući kovertu s novcem na stol ispred nje. "Moji klijenti ne plaćaju da bi bili razočarani”.
Višemjesečna međunarodna forenzička istraga, zahtijevana i inicirana od poznate srbijanske NVOrganizacije, potvrdila je da je tokom mirnih građanskih protesta 15. marta u Beogradu upotrebljen usmjereni akustični sistem dugog dometa (LRAD) visoke frekvencije, te da je naređenje za njegovo aktiviranje izdato direktno iz kabineta tadašnjeg predsjednika države Aleksandra Vučića.
Prema zvaničnom izveštaju nezavisne komisije za ljudska prava, incident se dogodio u trenutku kada su okupljeni studenti i građani odavali počast tišinom ubijenim zemljacima na koje se srušila, korupcijom sfušerena rekonstrukcija, nastrešnica novosadske željezničke stanice. Iznenadni zvučni udar izazvao je trenutnu dezorijentaciju, gubitak ravnoteže i masovnu paniku među hiljadama prisutnih, dok je desetine demonstranata zatražilo hitnu medicinsku pomoć zbog oštećenja sluha i vrtoglavice.
Nakon prvobitnih negiranja, predstavnici Ministarstva unutrašnjih poslova su u aprilu 2025. godine novinarima prikazali akustične uređaje koje policija poseduje, uz tvrdnju da se oni nalaze u magacinima ili da služe isključivo kao snažan razglas.
Ključni dokazi u istrazi proizašli su iz detaljne spektralne analize audio i video-snimaka sa lica mjesta, koju su sproveli nezavisni stručnjaci za akustiku i bezbjednosne tehnologije iz Sjedinjenih Američkih Država i Francuske.
Dr. Džonatan Miler, američki inženjer akustike i bivši konsultant za bezbjednosne sisteme iz Bostona, naveo je u svom vještačenju da zvučni talas zabilježen na snimcima ima precizno definisanu frekvencijsku krivu koja ne može nastati prirodnim putem niti uobičajenim ozvučenjem, već isključivo aktiviranjem vojno-policijskog akustičnog emitera na maksimalnoj snazi.
Prof. Klara Loran, stručnjak za forenzičku obradu zvuka sa Instituta za primenjenu fiziku u Parizu, potvrdila je autentičnost snimaka građana, odbacivši prvobitne tvrdnje vlasti da je zvuk naknadno montiran. Prema njenim riječima, sinhronizovana fizička reakcija mase u radijusu od dvije stotine metara poklapa se u milisekundu sa propagacijom zvučnog udara.
Pored tehničkih dokaza, istraživački tim došao je u posjed internih logova komunikacije Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i inventarnih lista specijalnih policijskih jedinica. Dokumentacija pokazuje da su dva mobilna LRAD uređaja izvezena iz centralnog magacina tri sata prije početka skupa i postavljena, jedan na haubu specijalnog policijskog vozila, a drugi na balkon Starog dvora.
Prema svjedočenju zaštićenog izvora iz bezbjednosnog sektora, upotreba ovih uređaja u režimu odvraćanja zahteva posebno odobrenje. Zapisnici sa hitnog sastanka savjeta za bezbjednost, održanog neposredno prije proztesta, ukazuju na to da je Vučić osobno zahtijevao hitno i beskompromisno razbijanje protesta bez upotrebe klasične sile pred kamerama, nakon čega je komanda proslijeđena operativcima na terenu.
Svjedočiti tome i živjeti sa saznanjem šta je ljudska ruka u stanju uraditi drugoj ljudskoj ruci po direktnom državnom nalogu predstavlja teret koji se ne da sprati. Oporavak u mom slučaju ne znači zaborav, oporavak je samo svakodnevna borba da se nauči živjeti s tim teškim sjećanjima.
Radio sam u DynCorp-u, koji me 2002. godine poslao u Srbiju/Beograd na obezbjeđenje otkopavanja masovnih grobnica u koje su bile pobacane hiljade Albanaca, civila sa Kosova. U stvari, više je to bilo obezbjeđenje stručnih lica koja su radila na samom otkopavanju i analizi kostiju iz tih grobnica, dok je srbijanska policija obezbjeđivala perimetar od oko 300 metara.
Ja sam lično bio na tri lokacije. Prva je bila Batajnica, gdje su tijela već bila iskopana i rađene su samo DNK analize, lokacija koja je, uz Petrovo Selo, Jezero Perućac, Rudnicu i Kiževak, kasnije postala poznata srbijanskoj javnosti. Međutim, ove druge dvije na kojima sam radio, kao i desetak drugih, ostale su potpuno nepoznate javnosti, iako su za njih dobro znali vojni i politički vrh Srbije pod režimom Slobodana Miloševića. Lokacije na kojima sam ja radio nalazile su se, prva između Češkog Sela i rumunske granice, a druga između sela Bereg i mađarske granice.
Ono što sam tamo vidio sigurno je u meni ostavilo teže posljedice i dublji PTSP nego sam rat u opkoljenom Sarajevu. Pred mojim očima ležali su posmrtni ostaci hiljada albanskih civila, žena i djece. Skoro svima njima ruke su bile zavezane na leđima žicom i bili su upucani ili u potiljak ili u čelo. Jedino žene koje su držale djecu nisu bile zavezane, držale su svoje najmilije do posljednjeg daha, prije nego što je i toj djeci pucano direktno u glavu. To nije bio nikakav slučajni ratni okršaj, već hladnokrvno isplaniran i izveden drugi genocid srbijanskih vlasti u 20. stoljeću, sa jasnom, sistematskom namjerom vojne, policijske i političke mašinerije da se čitava jedna populacija zatre, a njihovi posmrtni ostaci sakriju i razbace po najudaljenijim uglovima države.
Gledati kako iz zemlje izranjaju ostaci ljudi kojima su ruke na leđima bile svezane žicom, s rupama od metaka na potiljku ili čelu, ledi krv u žilama. Slike majki koje u posljednjim sekundama života nisu puštale svoju djecu iz naručja, nastojeći ih tijelom zaštititi od zrna, ne izlaze iz glave. Među kostima i zemljom nalazili su se sitni predmeti, cipelice, đačke knjižice, cucle i igračke. Ti mali, svakodnevni predmeti bili su najpotresniji dokaz da su mete četničkosrbijanskih snaga bile čitave porodice, obrisane u jednom danu. Najpotresnije je bilo vidjeti djevojku sa dvije prostrelne rane na glavi i trećom na stomaku, gdje je zlikovački metak prošao kroz tijelo majke i usmrtio u njenoj utrobi sasvim zdrav i odrastao fetus.
Ove grobnice nisu bile posljedica ratnog ludila pojedinaca, već krvavi rukopis jedne te iste genocidne politike. Isti sistem, ista ideologija i ista zlikovačka ruka koja je rušila Sarajevo, pravila masovne grobnice po Podrinju i počinila genocid u Bosni i Hercegovini, nastavila je svoj krvavi pir na Kosovu. Bilo u Srebrenici, Suhoj ili Batajnici, radilo se o državnom projektu istrebljenja i zatiranja ljudskog roda. Prevoženje mrtve djece u hladnjačama i njihovo zakopavanje na granicama Srbije konačni je dokaz planirane genocidne namjere koja se ne može sprati, sakriti niti poreći.
Fotografisao sam te grobnice i načinio više od 2000 fotografija. Negdje 2003. godine, kada sam krenuo na vikend u Sarajevo, zaustavljen sam na granici. Oduzete su mi sve stvari, fotoaparat, laptop i telefon. Vraćen sam u Beograd, gdje mi je stan takođe pretresen i oduzet PC. Nikada mi nijedna od tih stvari nije vraćena.
Dobio sam trajnu zabranu boravka i ulaska u Srbiju. Kako mi je pisano i uručeno, razlog je bila opasnost po nacionalnu bezbjednost, na osnovu odredaba člana 78. Zakona o strancima. Taj član predviđa zabranu ulaska iz razloga zaštite bezbjednosti Republike Srbije i njenih građana, i to na period duži od pet godina jer je procijenjeno da predstavljam ozbiljnu pretnju.
Te fotografije, te lokacije i to saznanje, za mene, nisu bile prijetnja nacionalnoj bezbjednosti nego dokaz onoga što se dogodilo. Za vlast u Srbiji, moje slike sigurno su bile prijetnja, jer su pokazivale razmjere planiranog genocida nad kosovskim Albancima koji je ta ista vlast sakrivala i razbacivala po čitavoj Srbiji.
Kada se izabere nova vlada Srbije, želio bih da mi se ukine zabrana ulaska. Namjeravam se obratiti Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srbije, Direkciji policije/graničnoj policiji, odnosno nadležnoj jedinici za strance, formalnim zahtjevom za ukidanje zabrane. U zahtjevu ću navesti da te 2003.godine, a ni danas, nisam i ne predstavljam nikakvu prijetnju državi Srbiji niti njenom građanima.
KRMCI
Nema tu ni trunke ideologije, ni grama principijelnosti, a ponajmanje nekakve građanske hrabrosti. Ono čemu svjedočimo kada se intonira državna himna, a pojedinci poput krmčine Milorada Dodika i IsKaranog Siniše demonstrativno ostaju zalijepljeni za svoje stolice, najobičniji je, sirovi bezobrazluk umišljenih parazita koji misle da su iznad zajednice koja ih održava u životu.
To su ljudi sa selektivnom amnezijom i hroničnim manjkom osnovnog kućnog odgoja. Kada treba unovčiti državnu stipendiju, otvoriti sinovima i kćerkama firme koje će parazitirati na državnom budžetu, naplatiti subvenciju, liječiti se na teret budžeta ili uživati sigurnost koju im garantuje sistem, tada im je država dobra. Tada su u prvim redovima, širokih ruku i otvorenih džepova. Ali onog trenutka kada kultura od njih traži jedinu stvar koja ne košta apsolutno ništa osim minimuma pristojnosti prema zemlji pod čijim nebom žive, odjednom postaju veliki buntovnici. Njihovo sjedenje pred kamerama i u punim dvoranama nije nikakav čin otpora, već jeftini egzibicionizam kukavica. Pravi buntovnici se odriču privilegija, vraćaju dokumente i napuštaju sistem koji preziru. Ova dva krmka iz fotelje ne odriču se ničega. Oni bi da zadrže sve beneficije, a da istovremeno glume moralne vertikale tako što će pljunuti na simbol za koji su od davnina drugi krvarili, ginuli i ostajali bez dijelova tijela. Najodvratniji dio tog performansa je njihova bolesna potreba da se osjećaju superiorno. Dok svi stoje, oni sjede i pogledom traže odobravanje, uvjereni da su oni jedini prosvijećeni među gomilom "ovaca".
U stvarnosti, to je samo jadni kompleks niže vrijednosti maskiran u aroganciju. Jesti iz državnog tanjira, grijati se na njenoj vatri, a onda s visine pljuvati u tu istu zdjelu i očekivati aplauz, to nije nikakav stav. To je dijagnoza najniže vrste ljudskog i društvenog oportunizma.
Jer, budimo posve iskreni: nema tu nikakve više svrhe ni slobodarske misli, već je to ogoljeni, patološki kukavičluk i pokvarenost bića. To je kukavičluk moralnih pigmeja koji bi htjeli sve privilegije sistema, ali bez ijedne trunke odgovornosti, pokvarenost koja parazitira na tuđoj muci i žrtvi, a onda se podlo kezi u lice svima onima koji drže do zajedničkog dostojanstva.
Moralni glib u najčistijem obliku.
Kako rekoh ranije, zahvaljujući Blaise Metreweli i general-potpukovniku Matthew Jonesu, svi pozivi su snimljeni i vjerovano će biti i objavljeni.
Много лажи сам се наслушао о изборној ноћи. О свим детаљима говорићу у Народној скупштини. Али, да знате, људи, све што су рекли је ноторна неистина. После затварања бирачких места нисам имао ниједан телефонски позив, а током дана само један разговор о ситуацији у Лазаревцу. Студенти блокадери, прекините да лажете, или ми кажите ко ме је то упозорио на било шта. Маца појела језик…
14
2,636
Priča nas vraća u sedamnaesto stoljeće, u vrijeme kada su osmanski glasnici, poznati kao tatari ili ulaci, na brzim konjima prenosili carske fermane između Carigrada, Sarajeva i Krajine. Među njima bio je jedan vješt i više mahnit nego neustrašiv jahač porijeklom iz Trakije, okoline Jedrena, imena Arda Fidan kojeg su zbog nevjerovatne brzine i vještine s konjima zvali Düdük, što na turskom znači svirala ili pištaljka, jer je u punom galopu prolazio kroz klance brzo poput vjetra i zvižduka. Danas na bosanskom duduk znači tupan, glupan.
Nakon godina službe na carskim drumovima, odlučio je da se skrasi u plodnim ravnicama Lijevča i Bosanske Krajine, na samoj granici carstva, gdje su iskusni konjanici bili izuzetno cijenjeni. U novoj sredini, među domaćim stanovništvom, njegovo tursko zvanje i nadimak brzo su se prilagodili lokalnom izgovoru: oštro tursko ü prešlo je u domaće O i I pa je stari carski glasnik za komšije postao jednostavno, Dodik.
Kako su prolazile decenije, on se potpuno stopio s krajem u koji je došao, preuzevši jezik, običaje i način života domaćih ljudi, dok je sjećanje na daleku Trakiju blijedilo iz generacije u generaciju. Ipak, njegov nadimak ostao je zapisan u narodu kao trajno porodično ime Dodik, noseći u sebi neobičan spoj dalekog putovanja i duboke ukorijenjenosti u krajišku zemlju.
Sličniost između Igora Dodika i Hakana Fidana je nevjerovatna.
U ne baš tako daleka vremene,u jednoj travnickoj mahali živio je čovjek koji higijenu nije smatrao uopće važnom. Nikad se nije prao niti mijenjao odjeću, pa se za njim vukao toliki smrad da su ljudi zatvarali prozore i prije nego što bi naišao, a djeca su vikala: „Eno ga, ide onaj što strašno bazdi!“
Od tog glagola i njegovog neslavnog obilježja nastao je nadimak Bazdija, koji se vremenom srodio s porodicom i pretvorio u prezime Bazdulj.
Prođoše decenije promijeniše se carstva, drumovi i navike ali potomci starog neopranog i smrdljivog pretka se ne uozbiljiše, se ne opraše i ne očešljaše.
Tako u današnje vrijeme, nekoliko vjekova kasnije, jedan od njegovih najsmrdljivijih potomaka Muharem Bazdulj smrdi još i više od svog pretka.
Dok piše svoje eseje o kulturi, ne može a da se, onako u sebi, ne zapita:
„Odakle mi ova potreba da ovoliko serem po papiru, kad smrdim k’o govno?“
ISTINA O POGORELICI
Odmah da buden jasan, kamp na Pogorelici kod Fojnice nije bio nikakav poligon za terorizam, već tajni državni centar za specijalnu obuku, osmišljen po uzoru na čuvene operacije izraelskog Mossada i njihov lov na nacističke zločince nakon Drugog svjetskog rata.
U neposrednom postdejtonskom periodu, kada je postalo jasno da međunarodne snage nemaju namjeru hapsiti najtraženije ratne zločince poput Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ostale krvoloke, tadašnji državni i obavještajni vrh Republike Bosne i Hercegovine donio je odluku o formiranju elitne jedinice koja će te ljude locirati, hapsiti i privoditi pravdi, a u slučaju pružanja otpora, likvidirati.
Cijeli projekat vodio je vrh tadašnje Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID) na čelu sa direktorom Bakirom Alispahićem, uz ključnu operativnu ulogu Irfana Ljevakovića i Envera Mujezinovića, dok je na samom terenu na Pogorelici komandant kampa bio Edhem Veladžić.
S obzirom na to da Bosna i Hercegovina u tom trenutku nije imala vlastiti kadar osposobljen za tako složene obavještajne i diverzantske zadatke nateritoriji Srbije, Crne Gore i RS-a, za instruktore su angažovani vrhunski stručnjaci iz Irana, pripadnici iranske obavještajne službe VEVAK i elitne Revolucionarne garde Pasdarana, predvođeni glavnim instruktorom Abdollahom Derezadehom i instruktorima Mehdi Tallati, Mohamed Selah Pourom, koji je imao diplomatski pasoš iranske misije u Sarajevu, zatim Alireza Jafarzadeh, Ali Asmear Alishahi, kao i generali Ali Sadat i Berzegera (zaboravio sam mu prezime)
Upravo su nam ti iranski instruktori prenosili znanja o dubinskom izviđanju, tajnom praćenju, infiltraciji, lišavanju slobode i preciznoj neutralizaciji meta.
Sve je naprasno prekinuto 15. februara 1996. godine desantom tadašnjih snaga IFOR-a.
Akciju upada izveli su pripadnici francuskog kontingenta i američkih specijalnih snaga pod komandom admirala Leightona W. Smitha Jr., tadašnjeg glavnokomandujućeg IFOR-a, uz operativno rukovođenje generala Michaela Walkera, komandanta kopnenih snaga ARRC i generala Williama Nasha, komandanta američke Prve oklopne divizije u čijoj se zoni odgovornosti nalazila Fojnica, dok je javno predstavljanje zaplijenjenog materijala i medijsku kampanju vodio glasnogovornik major Simon Haselock.
Uhapsena su tri Iranca instruktora i nas osmorica “polaznika kampa”, ukupno 11 osoba.
Iako je deceniju kasnije oslobađajuća presuda Vrhovnog suda Federacije BiH potvrdila da na Pogorelici nije bilo nikakvog terorizma, projekat je tim upadom, na moju žalost, zauvijek ugašen.
Iskreno ostaje mi ogromna tuga, ljutnja i bijes što je taj kamp zatvoren i što jednoj takvoj jedinici nije omogućeno da izvrši kozmičku pravdu i da završi svoj posao.
Zbog toga i dandanas brojni zlikovci i ratni zločinci slobodno šetaju Srbijom umjesto da su davno bili ili uhapšeni i privedeni pravdi ili likvidirani.
Vidim da mi neki pišu kako je Vučić u izbornoj nocći razgovarao sa Putinom, da je prvi poziv dobio od Putina.
Pa da razjasnimo i tu nedoumicu …
Pprvi preliminarni rezultati oko 21 čas ukazali su na mogućnost promjene vlasti u Srbiji, što je u vrhu države izazvalo hitnu potragu za spoljnom podrškom. U takvim okolnostima, Aleksandar Vučić pokušao je da uspostavi direktan kontakt sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, tražeći političko pokriće i podršku za upotrebu sile radi očuvanja vlasti.
Međutim, linije prema Kremlju ostale su zatvorene. Moskva je svjesno izbjegavala direktnu komunikaciju u prvim satima krize, ne želeći da preuzme odgovornost za eskalaciju sukoba na ulicama Beograda niti da daje garancije koje bi u tom trenutku bile strateški neisplative.
Tek oko ponoći, poruka iz Moskve je ipak stigla, ali ne direktno od Putina, već preko sekretara Saveta bezbjednosti Ruske Federacije Sergeja Šojgua ili direktora Spoljne obaveštajne službe Sergeja Nariškina, koji u ovakvim situacijama služe kao glavni operativni kanal Kremlja za osjetljive poruke. Poruka je bila kratka i nedvosmislena: Beograd ne može da računa na rusku intervenciju niti na podršku za nasilni scenario, aktuelna vlast je, političkim riječnikom rečeno, puštena niz vodu.
Ovakav zaokret Moskve nije bio posljedica trenutne procjene stanja u Srbiji, već dio šireg geopolitičkog dogovora. U zamjenu za pasivnost na Balkanu i odustajanje od otvaranja novog kriznog žarišta u Evropi, Rusija je dobila ključne ustupke na svom primarnom frontu. Administracija američkog predjsednika Donalda Trampa ranije je ponudila okvir za stabilizaciju odnosa koji podrazumjeva faktičko prihvatanje postojećih linija razgraničenja u Ukrajini i postepeno ukidanje ekonomskih sankcija Ruskoj Federaciji.
U kalkulaciji Kremlja, izbor je bio jednostavan: stabilizacija fronta u Ukrajini i povratak na međunarodno tržište kroz ukidanje sankcija imaju neuporedivo veću stratešku težinu od očuvanja uticaja u Beogradu. Balkan je u toj podjeli karata poslužio kao moneta za potkusurivanje u mnogo većoj igri velikih sila.






































