mamba

Otišao je jedan od najboljih košarkaških trenera sa ex-yu prostora. Sasvim sigurno bi se mogao negdje ugurati medju prvih pet. Željko Obradović, Duda Ivković, Boža Maljković, Svetislav Pešić, Bogdan Tanjević, Mirko Novosel... Sa svim nabrojanim sam donekle živio. Novosela se nekako najslabije sjećam, ali to ne spori činjenicu da je čovjek od Cibone napravio evropskog giganta, ali opet... Dule je nekako od svih njih nabrojanih bio nekako najsrčaniji. Mislim čak štaviše da je Dule bolje poznavao košarku od svih gore nabrojanih. Sjećate li se generacije Partizana koja je drmala Evropom i Balkanom, a koja je bila gotovo cijela sastavljena od domaćih igrača? Danas je to nezamislivo. Dule je znao pronaći talenat i izbrusiti ga. Pa čak i kada je trebao daviti nekoga pored aut linije. Taj njegov bezobrazluk, ta drskost, inat, ta disciplina koju je unosio u ekipu, to je bilo nešto za fenomenalno pogledati. Svakako, svi gore nabrojani su osvajali veće trofeje od Duleta, udarili su temelje košarke na Balkanu, ali Dule... Dule kao da je cijelo vrijeme bio u njihovoj sjeni, a ipak je radio po svom principu. Neko ko je iz sopstvene škole košarke stvorio ekipu koja je dogurala do final foura Evrolige. Sa ubjedljivo najmanjim budžetom. Posljednji balkanski romantik košarke? Možda. Ili ne? Dule nije bio romantik. Dule je ustvari bio sve ostalo osim romantik. Kao da je on bio jedna nesavršena, na brzinu skrojena cjelina od svih gore nabrojanih trenera. Da, sasvim sigurno, bio je zadnji stručnjak koji je mogao napraviti strašnu ekipu skrojenu od domaće djece. Teško će se u skorije vrijeme ponoviti neko poput njega. Putuj Generale. I hvala.