Phillipe Mudovski retweeted
Da li su Dodici najbogatija obitelj u BiH?
U ovom pregledu poslovne i imovinske mreže obitelji Dodik biće obuhvaćena samo zvanično registrovana preduzeća i nekretnine prijavljene u imovinskim kartonima i privrednim registrima Bosne i Hercegovine i Srbije, kao i luksuzne nekretnine u inozemstvu.
Kada je riječ o zvanično registrovanim firmama u Bosni i Hercegovini, poslovni angažman uže i šire porodice koncentrisan je na poljoprivredu, ugostiteljstvo, trgovinu i IT sektor.
Najpoznatije preduzeće je Fruit Eco iz Gradiške, koje je od osnivanja ostvarivalo godišnje prihode od oko 2 miliona KM. Kćerka Gorica Dodik je sa snahom Ivanom vodila banjalučki lanac restorana Agape, koji je godišnje bilježio prihode od 2,8 miliona, te firmu Agro voće iz Aleksandrovca za proizvodnju voća i rakije sa prihodima od oko 1 milion KM godišnje. Igor i Gorica zajedno su osnovali i trgovačku firmu Global Liberty u Laktašima, dok je Igor kroz upravljačku strukturu povezan i sa košarkaškim klubom Igokea. Suprug Gorice Dodik, Pavle Ćorović, u registrima se pojavljuje kao vlasnik firmi Agro Destil, KBV Datacom i Red Box Media, koje su kroz proizvodnju pića, konsalting i marketing ostvarivale desetine miliona KM godišnje kroz poslove s javnim sektorom. Brat Milorada Dodika, Goran Dodik, također se bavi voćarstvom i poljoprivredom na području Laktaša kroz porodična gazdinstva i prerađivačke kapacitete.
Prema zbirnim analizama poslovnog portala Capital.ba , desetak firmi povezanih sa članovima uže i šire porodice samo u jednoj poslovnoj godini ostvarivalo ukupan promet od oko 9,8 miliona KM. U ovaj zbir nisu ušle kompanije Prointer ITSS i Infinity International Group, koje su u izvještajima OFAC-a označene kao dio povezane poslovne mreže i koje su u poslovima sa privatnim i javnim sektorom putem direktnih pogodbi ostvarivale godišnje prihode od preko 75 miliona KM.
Na polju zvanično prijavljene privatne imovine, prema imovinskim kartonima predanim Centralnoj izbornoj komisiji BiH i podacima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), Milorad Dodik posjeduje luksuznu vilu na beogradskom Dedinju površine oko 341 m² sa pripadajućim zemljištem, procijenjenu na oko 1,7 miliona KM, koja godinama donosi i prihod od zakupa od oko 80.000 do 100.000 KM godišnje, zatim dva stana u Beogradu, jedan u Makedonskoj ulici, drugi u Siminoj ulici, te porodično imanje, kuću i voćnjake u Bakincima kod Laktaša vrijedne oko 1.300.000 KM, uz ranije prijavljeni stan u Laktašima i godišnje prihode od poljoprivrede od oko 900.000 KM. Njegova supruga Snježana Dodik u imovinskim kartonima ima prijavljen poslovni prostor i zemljište u Laktašima procijenjene vrijednosti preko 200.000 KM.
Pored ove zvanično evidentirane imovine u BiH i Srbiji, obitelj posjeduje još dva stana u Beogradu, jedan u Senjanina Ive i drugi u Skadarskoj ulici, koji su u vlasništvu Igora Dodika i jedan stan u Novom Sadu u Kosovskoj ulici. Na spisku se ne nalaze stanovi i kuće u vlasništvu Gorice i Igora Dodika u BiH.
Od nekretnina u inozemstvu za koje postoje javno dostupni vlasnički listovi na ime članova obitelji Dodik, portofilio počinje sa dvije vile na Kipru. Prva se nalazi u elitnom dijelu Limasola poznatom kao Agios Tychonas uz samu obalu , a druga u rezidencijalnom naselju Engomiu Nikoziji.
U Sloveniji obitelj posjeduje mediteransku vilu s pogledom na Savudrijsku valu na elitnim padinama Portoroža iznad hotela Kempinski Palace, u Mađarskoj rezidencijalnu vilu smještenu na budimskoj strani Budimpešte, u diplomatskoj i najluksuznijoj zelenoj četvrti Rózsadomb. U Moskvi obitelj posjeduje nekretninu u čuvenom ekskluzivnom predgrađu oligarha i državnika Rubljovka i stan u samom centru grada u zoni Zlatne milje Ostoženka.
Portofolio se završava sa vilom u Sankt Peterburgu smještenoj na prestižnom Kamenom ostrvu, zoni zatvorenih rezidencijalnih vila ruske političke i poslovne elite.
I DA, GLUPANI, REFERENDUMA O SAMOSTALNOJ PUBKI SPKOJ NEĆE BITI NIKADA.
Phillipe Mudovski retweeted
Psihijatrijsko-sociološki profil Aleksandra Vučića
Kada se političko djelovanje i dugogodišnji stil vladavine mahnitog Aleksandra Vučića promatraju kroz optiku kliničke psihologije, sociopatologije i političke antropologije, dijagnostičari se slažu u konstruktima poput malignog narcizma, funkcionalne sociopatije i hladnih psihopatskih mehanizama.
Temelj ovakve strukture počiva na sprezi grandioznog i ranjivog narcizma. S jedne strane, javni prostor je potpuno ispunjen projiciranom slikom nepogrešivog, sveprisutnog lidera koji "radi 25 sati dnevno", osobno rješava svaku krizu, od makroekonomije do kvarova na elektroenergetskoj mreži, i koji sebe poistovjećuje sa samom državom ("Država, to sam ja").
S druge strane, iza ove fasade čelične moći krije se krhka struktura i patološka netrpeljivost prema bilo kakvom obliku kritike. Svako novinarsko pitanje ili sučeljavanje ne doživljava se kao dio demokratskog procesa, već kao osobni napad i izdaja, na što se reagira dramatičnom viktimizacijom i moralnim diskreditiranjem neistomišljenika.
Ono što sociopatski aspekt unosi u ovu jednadžbu jest potpuna instrumentalizacija ljudskih odnosa i društvenih institucija. U njegovom sociopatskom sklopu, ljudi nemaju unutarnju, autonomnu vrijednost, oni su za njega isključivo resursi, alati ili prepreke na putu do moći. Suradnici, ministri i politički saveznici redovito se troše, mijenjaju i odbacuju bez ikakvih skrupula onog trenutka kada prestanu biti korisni ili kada zatreba žrtva za skretanje pažnje s osobne afere. Iako su javni nastupi često nabijeni emocijama, uzdisanjam i teatralnim iskazima brige za narod, psiholozi i sociolozi u tome prepoznaju imitaciju empatije, teatralnu empatiju. Pravog, dubokog suosjećanja s tuđom patnjom nema, emocije se doziraju isključivo kao sredstvo manipulacije i učvršćivanja vlastite pozicije.
Kada se zakorači u polje psihopatskih obilježja, profil Aleksandra Vučića dobiva crtu duboke emocionalne otupljenosti za kolektivne posljedice vlastitih postupaka. Za razliku od impulzivnijih oblika ponašanja, psihopatsku matricu ovdje karakterizira hladna, bezosjećajna kalkulacija u kojoj ne postoje osjećaj krivnje, grižnja savjesti ni moralne kočnice. Uništavanje društvenog tkiva, polarizacija nacije, egzodus mladih ili moralni urušavanje institucija ne doživljavaju se kao tragedija, već kao beznačajna kolateralna šteta u beskompromisnoj jednadžbi očuvanja vlastite moći. Odsustvo bilo kakvog osjećaja moralne odgovornosti omogućuje potpuno odsustvo kajanja kada se zloupotrebljavaju ljudski životi, sudbine i ekonomska stabilnost cijele zajednice.
Održavanje vlasti u ovakvom modelu počiva na manipulativnim mehanizmima upravljanja kolektivnom psihom društva,
1. Gaslighting ili obezvređivanje stvarnosti
Sustavno uvjeravanje građana da ono što vide vlastitim očima nije istina, već da je istina isključivo ono što budalasti vođa izgovori. Kontradiktorne izjave, lažne vijesti i stalna izmjena narativa služe tome da se javnost iscrpi i izgubi sposobnost za racionalno prosuđivanje.
2. Proizvodnja straha i izvanrednog stanja
Društvo se permanentno drži u stanju grča kroz nepostojeće atentate, inscenirane krize, izmišljene državne udare, vanjske neprijatelje i unutarnje izdajnike. U takvoj atmosferi straha, mahniti Vučić samo sebe prikazuje kao jedinu branu potpunom kaosu.
3. Huliganski i radikalski habitus
Politički stil oblikovan u radikalskim i navijačko sukobljenim supkulturama počiva na vječnom ratu. Podjela svijeta na patriote i izdajnike, te korištenje agresije, uvrede i verbalnog linča kao standardnog političkog alata, služe homogeniziranju priglupe baze i gušenju svakog pluralizma.
Kada se sve ovo zbroji, dobivamo portret izrazito mahnitog, mentalno oboljelog autokratskog vladara čija se snaga ne temelji na viziji i razvoju, već na vještom iskorištavanju društvenih slabosti, straha, političke apatije i sustavne erozije demokratskih institucija.
Phillipe Mudovski retweeted
Tamna pozadina mladog fašiste Arnoa Gujona
Godinama je javni narativ u Srbiji Arnoa Gujona predstavljao kao posvećenog francuskog humanitarca koji je svoj život podredio pomoći srpskom narodu na Kosovu.
Međutim, uvid u policijske dosijee i rekonstrukcija događaja iz prve decenije dvadeset prvog stoljeća otkrivaju sasvim drugačiju sliku, priču o radikalnom fašističkom militantu koji je u Beogradu pronašao ne samo političku karijeru, već i sigurno utočište od francuskog pravosuđa.
Prije nego što je postao prepoznatljivo lice humanitarne organizacije „Solidarnost za Kosovo“, Arno Gujon je u Francuskoj djelovao unutar najtvrđeg krila identitarnog nacističkog pokreta. Njegov angažman u grupama poput Bloca Identitaire i omladinskog krila Jeunesses Identitaires nije se zadržao na političkim pamfletima i neuspjeloj predsjedničkoj kampanji koju je vodio uz podršku lidera pokreta Fabrisa Robera.
Ćelija kojoj je Arno Gujon pripadao na području Grenobla i okoline prešla granicu uličnog aktivizma i ušla u zonu otvorenog rasističkog i antimuslimanskog i anticrnačkog nasilja.
Pripadnici ove grupe su, pod okriljem noći, organizovali seriju podmetanja požara u stambenim objektima i prihvatnim centrima u kojima su boravili migranti iz sjeverne i subsaharske Afrike. Cilj ovih akcija bio je zastrašivanje i nasilno protjerivanje muslimanskog i crnačkog stanovništva iz radničkih predgrađa.
Radikalizacija grupe kulminirala je u nekoliko teških incidenata koji su završili smrtnim ishodom. Ulični napadi na pripadnike manjinskih zajednica i sukobi s antifašističkim aktivistima rezultirali su s nekoliko ubistava, čime je ova organizacija dospjela u sam vrh prioriteta francuske antiterorističke i kriminalističke policije.
Dok su francuski istražitelji stezali obruč oko militantne mreže, veze koje je Arno Gujon, zajedno s bratom Bertranom, od 2004. godine gradio na Balkanu kroz konvoje pomoći za Kosovsku Mitrovicu, postale su ključni kanal za njegov bijeg.
Prekretnica se dogodila 2012. godine.
Zvanična verzija govorila je o povlačenju iz propale predsjedničke trke i preseljenju u Beograd iz porodičnih razloga, nakon što je 2010. u Zvorniku upoznao suprugu Ivanu Gajić. U stvarnosti odlazak u Srbiju bio je hitna evakuacija neposredno prije izdavanja potjernice za učešće u organizovanoj fašističkoj kriminalnoj grupi odgovornoj za podmetanje požara i saučesništvo u ubistvima.
U Srbiji je Arno Gujon već imao izgrađenu logističku i političku mrežu. Dok su francuske vlasti bezuspješno pokušavale da lociraju ključne aktere nasilja iz Grenobla, on je u Beogradu dočekan kao prijatelj zemlje. Dobijanje državljanstva Republike Srbije 2015. godine pružilo mu je i formalnu pravnu zaštitu od izručenja Francuskoj. Čak je pokušao u Srbiju da dovede i sakrije Loika Le Priola, bivšeg pripadnika francuske mornarice i istaknutiog militanta radikalno desničarske grupe GUD, koji je sa Romenom Buvijeom ubio u martu 2022. godine u Parizu bivšeg argentinskog ragbi reprezentativca Federika Martina Aramburua.
Zaštićen novim identitetom uglednog humanitarca i državljanstvom Srbije, Arno Gujon je uspješno zamijenio militantnu fašističku prošlost državnim funkcijama, od ulaska u izvršnu vlast 2020. godine na čelo Uprave za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu, preko učlanjenja u Srpsku naprednu stranku 2023.godine, pa sve do preuzimanja Kancelarije za javnu i kulturnu diplomatiju Vlade Srbije 2024. godine.
Tako je Beograd, umjesto mjesta polaganja računa, postao institucionalni štit fašisti i ubici čija bi se biografija morala pisati sudskim presudama, a ne diplomatskim notama.
Phillipe Mudovski retweeted
Replying to @Tochkonja
Laže džukela. Dobila je 2 deci jogurta po glavi i to je to.
Phillipe Mudovski retweeted
I da se podsjetimo nekih izjava i stavova novog-starog predsjednika skupstine republike sumske Nenada Gice Stevandica. inace ratnog zlocinca @nenad_stevandic
Phillipe Mudovski retweeted
Svjedočiti tome i živjeti sa saznanjem šta je ljudska ruka u stanju uraditi drugoj ljudskoj ruci po direktnom državnom nalogu predstavlja teret koji se ne da sprati. Oporavak u mom slučaju ne znači zaborav, oporavak je samo svakodnevna borba da se nauči živjeti s tim teškim sjećanjima.
Radio sam u DynCorp-u, koji me 2002. godine poslao u Srbiju/Beograd na obezbjeđenje otkopavanja masovnih grobnica u koje su bile pobacane hiljade Albanaca, civila sa Kosova. U stvari, više je to bilo obezbjeđenje stručnih lica koja su radila na samom otkopavanju i analizi kostiju iz tih grobnica, dok je srbijanska policija obezbjeđivala perimetar od oko 300 metara.
Ja sam lično bio na tri lokacije. Prva je bila Batajnica, gdje su tijela već bila iskopana i rađene su samo DNK analize, lokacija koja je, uz Petrovo Selo, Jezero Perućac, Rudnicu i Kiževak, kasnije postala poznata srbijanskoj javnosti. Međutim, ove druge dvije na kojima sam radio, kao i desetak drugih, ostale su potpuno nepoznate javnosti, iako su za njih dobro znali vojni i politički vrh Srbije pod režimom Slobodana Miloševića. Lokacije na kojima sam ja radio nalazile su se, prva između Češkog Sela i rumunske granice, a druga između sela Bereg i mađarske granice.
Ono što sam tamo vidio sigurno je u meni ostavilo teže posljedice i dublji PTSP nego sam rat u opkoljenom Sarajevu. Pred mojim očima ležali su posmrtni ostaci hiljada albanskih civila, žena i djece. Skoro svima njima ruke su bile zavezane na leđima žicom i bili su upucani ili u potiljak ili u čelo. Jedino žene koje su držale djecu nisu bile zavezane, držale su svoje najmilije do posljednjeg daha, prije nego što je i toj djeci pucano direktno u glavu. To nije bio nikakav slučajni ratni okršaj, već hladnokrvno isplaniran i izveden drugi genocid srbijanskih vlasti u 20. stoljeću, sa jasnom, sistematskom namjerom vojne, policijske i političke mašinerije da se čitava jedna populacija zatre, a njihovi posmrtni ostaci sakriju i razbace po najudaljenijim uglovima države.
Gledati kako iz zemlje izranjaju ostaci ljudi kojima su ruke na leđima bile svezane žicom, s rupama od metaka na potiljku ili čelu, ledi krv u žilama. Slike majki koje u posljednjim sekundama života nisu puštale svoju djecu iz naručja, nastojeći ih tijelom zaštititi od zrna, ne izlaze iz glave. Među kostima i zemljom nalazili su se sitni predmeti, cipelice, đačke knjižice, cucle i igračke. Ti mali, svakodnevni predmeti bili su najpotresniji dokaz da su mete četničkosrbijanskih snaga bile čitave porodice, obrisane u jednom danu. Najpotresnije je bilo vidjeti djevojku sa dvije prostrelne rane na glavi i trećom na stomaku, gdje je zlikovački metak prošao kroz tijelo majke i usmrtio u njenoj utrobi sasvim zdrav i odrastao fetus.
Ove grobnice nisu bile posljedica ratnog ludila pojedinaca, već krvavi rukopis jedne te iste genocidne politike. Isti sistem, ista ideologija i ista zlikovačka ruka koja je rušila Sarajevo, pravila masovne grobnice po Podrinju i počinila genocid u Bosni i Hercegovini, nastavila je svoj krvavi pir na Kosovu. Bilo u Srebrenici, Suhoj ili Batajnici, radilo se o državnom projektu istrebljenja i zatiranja ljudskog roda. Prevoženje mrtve djece u hladnjačama i njihovo zakopavanje na granicama Srbije konačni je dokaz planirane genocidne namjere koja se ne može sprati, sakriti niti poreći.
Fotografisao sam te grobnice i načinio više od 2000 fotografija. Negdje 2003. godine, kada sam krenuo na vikend u Sarajevo, zaustavljen sam na granici. Oduzete su mi sve stvari, fotoaparat, laptop i telefon. Vraćen sam u Beograd, gdje mi je stan takođe pretresen i oduzet PC. Nikada mi nijedna od tih stvari nije vraćena.
Dobio sam trajnu zabranu boravka i ulaska u Srbiju. Kako mi je pisano i uručeno, razlog je bila opasnost po nacionalnu bezbjednost, na osnovu odredaba člana 78. Zakona o strancima. Taj član predviđa zabranu ulaska iz razloga zaštite bezbjednosti Republike Srbije i njenih građana, i to na period duži od pet godina jer je procijenjeno da predstavljam ozbiljnu pretnju.
Te fotografije, te lokacije i to saznanje, za mene, nisu bile prijetnja nacionalnoj bezbjednosti nego dokaz onoga što se dogodilo. Za vlast u Srbiji, moje slike sigurno su bile prijetnja, jer su pokazivale razmjere planiranog genocida nad kosovskim Albancima koji je ta ista vlast sakrivala i razbacivala po čitavoj Srbiji.
Kada se izabere nova vlada Srbije, želio bih da mi se ukine zabrana ulaska. Namjeravam se obratiti Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srbije, Direkciji policije/graničnoj policiji, odnosno nadležnoj jedinici za strance, formalnim zahtjevom za ukidanje zabrane. U zahtjevu ću navesti da te 2003.godine, a ni danas, nisam i ne predstavljam nikakvu prijetnju državi Srbiji niti njenom građanima.
Phillipe Mudovski retweeted
201 jbt horor ovo kao da je klinika za metastazu kancera, a ne phsijatrija.
Ove treba sve od direktora pa naniže po banderama povješat bez izuzetka.
"Nismo znali" znali stu oni itekako su znali, svi su od vrha do tehničara sestre.
































